Govor predsjednika Đukanovića na otvaranju manifestacije ,,Dani dijaspore-iseljenika“

29/07/2019

MILO ĐUKANOVIĆ, PREDSJEDNIK CRNE GORE: Obraćanje na otvaranju manifestacije „Dani dijaspore-iseljenika“ Bar, 29. jul 2019. godine



Poštovani učesnici manifestacije „Dani dijaspore“,

Poštovani građani Bara i Crne Gore,

Dame i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio predlog Uprave za dijasporu da učestvujem na ovoj tradicionalnoj manifestaciji, da vas sve pozdravim, i poželim dobrodošlicu u Crnu Goru našima iz svijeta. Posebno će mi biti zadovoljstvo da uručim nagrade koje se dodjeljuju ovom prigodom, i da čestitam laureatima.

Poslije Petnjice i Gusinja, kosmopolitski Bar, poznat po svom gostoprimstvu i multietničkom skladu, logičan je izbor za domaćina ovog tradicionalnog okupljanja. Barski kraj, sa svojim istaknutim pojedincima, matična je luka naše iseljeničke tradicije, kao što je i neodvojivi dio slavne crnogorske istorije. 

Sve nas je okupila ljubav prema Crnoj Gori, zajednička želja, ali i strateški cilj državne politike, šansa koju smo stvorili da sami odlučujemo o svojoj sudbini - da je gradimo i učinimo boljim i bogatijim mjestom za život. Modernom evropskom državom iz koje se neće odlaziti zbog materijalne oskudice. 

Dragi prijatelji,

Iseljavanje iz Crne Gore odvijalo se vjekovima, pojedinačno i masovno. Siromaštvo je bilo u osnovi i jednog i drugog. 

Kako je početkom 20. vijeka pisao vojvoda Gavro Vuković: „...Crna Gora je teritorijalno suviše malena. Ona nema dovoljno zemljišta da razmješta novi naraštaj na svom prostoru... A pritom država, nešto iz nemaštine, nešto iz hrđavog rukovanja državnim novcem, nije mogla da nađe narodu produktivnog zanimanja u otadžbini, već je prinuđen bio da traži sebi zanimanja i zarade po tuđim zemljama“. U periodima dobrih odnosa između Cetinja i Beograda bilo je masovnih preseljenja u Srbiju. I u raznim jugoslovenskim državnim aranžmanima, stanovništvo Crne Gore je raseljavano u druge krajeve. Između dva rata na Kosovo, a poslije 1945. u Vojvodinu. Odlazilo se i u druga područja Jugoslavije, ali i u Tursku, SAD, Argentinu, kasnije u Australiju, Njemačku, Luksemburg, Švajcarsku, kao i druge zapadnoevropske države. Samo u Ameriku između 1903. i 1908. godine otišlo je oko 25.000 Crnogoraca, uglavnom mladića između 16 i 25 godina starosti. Polovina radno sposobnog stanovništva, ili oko 10% ukupne populacije. Te 1903. godine Jovo Hajduković iz Crmnice bio je među osnivačima grada Ferbenksa, i doprinosio da se Aljaska brže integriše u SAD. Crnogorci su u početku radili najteže poslove, najčešće u rudnicima širom Amerike. Bila je to inspiracija za kultnu pjesmu jednog drugog Crmničanina, Janka Đonovića, „Crnci i Crnogorci. Po nekim svjedočenjima Crnogorci su bili i među osnivačima San Franciska. Poznata je fotografija starih drvenih kuća iz vremena nastanka ovog grada, na kojima se, kao u vestern filmovima, vide natpisi: Salun Lalatović, Salun Filipović... 

Prošlo je više od 150 godina od kada je Pedro Gojko, sin Geronima Gojkovića, prvog Crnogorca koji je 1798. doselio u Ameriku, osnovao prvu političku partiju u Portoriku. I 120 godina otkako je Džon Gregović, prvi Amerikanac rođen u Crnoj Gori, postao senator Nevade. Takođe, i 70 godina od izbora Majka Stijepovića za guvernera Aljaske. Ali, i tek nešto više od 15 godina od izbora Horhea Kapitanića za predsjednika Vlade Argentine. Viktor Ljumović, čiji su i otac i majka porijeklom iz Crne Gore, poznati je američki pilot iz Drugog svjetskog rata, odlikovan više puta za preko 50 uspješno obavljenih bojevih misija. Kasnije je bio visoki dužnosnik CIA i NATO. Da pomenemo još i aktuelnog državnog tužioca Arizone Marka Brnovića... Prošle godine u decembru prisustvovao sam u Buenos Airesu proslavi 200-godišnjice otkako su 9. decembra 1818. u provinciji Entre Rios upisani Mihailo Damjanović s Čeva i njegova supruga Jelena od Perovića iz Cuca, kao prvi doseljenici u Južnu Ameriku. Bezbroj je naših iseljenika i njihovih potomaka koji su uglednici u svojim domovinama, kojima se diči i njihova matična Crna Gora. 

Među ljudima našeg porijekla sve je više filantropa, koji idu stopama čuvenog Rišnjanina Vasa Ćukovića iz Denvera, koji je svojom donacijom bitno unaprijedio cjelokupni zdravstveni sektor u Crnoj Gori. Ovu svijetlu tradiciju humanosti nastavljaju ljudi poput Baranina Ljuba Dabovića iz Ninberga, ili uglednog bankara iz Južne Amerike Federika Tomaševića koji je donirao 200m2 poslovnog prostora za potrebe Crnogorskog kulturnog, finansijskog i informativnog centra. 

Među njima su i Zada Đurović di Maio iz Francuske, Ćazim Džaferović iz Amerike, Refik Radončić iz Njujorka,  Tuzanin Senad Đoković, Cetinjanin Blažo Sredanović i mnogi drugi. Želim da pomenem kao svijetle primjere humanosti i dobročinstva i Fondaciju „Gusinje“ iz Njujorka, Zavičajno udruženje „Bihor“ iz Luksemburga, „Merhamet“ iz Njemačke, „Euro—Gusinje“ iz Njujorka, Kulturni centar „Rumija“ iz Čikaga, „Njegoš“ iz Sidneja... Ustvari, nema nijedne asocijacije naše dijaspore koja ne zaslužuje da bude na ovom spisku. 

Danas u svim zemljama sa većom koncentracijom naše dijaspore postoje i organizovane forme njihovog djelovanja, udruženja i asocijacije kojih ima oko 200. Ova društva, čiji su brojni predstavnici večeras među nama najveći su promoteri svoje države Crne Gore i čuvari našeg identiteta, jezika, kulture i tradicije. Inače, iduće godine se navršava 140 godina od osnivanja „Srpsko – Crnogorskog literarnog i dobrotvornog društva“ u San Francisku. To je prvi put u istoriji da je u nazivu neke institucije izvan Crne Gore naveden pridjev „Crnogorski“. Povodom 135-te godišnjice osnivanja podignut je impozantan spomenik: prijateljsko rukovanje Srbina i Crnogorca u narodnim nošnjama. Iz istorije tog Društva, i njegove simbolike, mogli bi naučiti dosta i mi danas, i u Crnoj Gori i u Srbiji. 

Svjedoci smo nacionalnog buđenja potomaka našeg starog iseljeništva. Formiraju se nove zajednice širom Latinske Amerike, gdje su naši ljudi ovaj proces nazvali „Revolucion Montenegrina“. 

Kad smo prošle godine bili tamo nijesam uspio da se sretnem sa predstavnicima najmlađih crnogorskih zajednica Meksika i Kariba, i Paragvaja, niti da posjetim našu najudaljeniju zajednicu na Ognjenoj Zemlji. Zato sam pozvao njihove predstavnike, zajedno sa Upravom za dijasporu, da posjete Crnu Goru. Oni su ovdje večeras, i ja ih zajedno sa svima vama toplo pozdravljam. 

Smatram izuzetno važnim podsjećanja na istorijske ličnosti i događaje vezane za naše iseljeništvo. Kao i pominjanje potomaka i istaknutih predstavnika dijaspore danas, što sve zajedno svjedoči o kontinuitetu neraskidive povezanosti sa maticom. Ima primjera kroz istoriju da su narodi ostajali bez država, ali da su opstali i obnovili države zahvaljujući i svojim ljudima u rasijanju. Pokazali su to naši Crnogorci, Srbi, Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Muslimani iz cijelog svijeta kada su masovno došli da na referendumu 21. maja 2006. godine daju glas za obnovu svoje države. Ostvarile su se proročanske riječi još jednog Crmničanina, Nikole Petanovića: „...Ne gubite nadu, Crna Gora biti će uspostavljena. Ona mora dobiti svoje, sve te joj pripada... Crnogorci se ne grabe za ono te pripada drugima, oni tuđe cijene i poštuju, a bogme ni svoje ne smiju zaboraviti...“. On je bio vrsni intelektualac koji se između dva rata u Americi, sve do prerane smrti, borio da se sačuva slobodarsko ime i nezavisnost Crne Gore. Držao je predavanja i pisao o crnogorskoj naciji mnogo prije Milovana Đilasa.

I dobila je Crna Gora ono što joj istorijski pripada. Danas, samo 13 godina nakon referenduma, ona je nezavisna država, članica Ujedinjenih nacija, i svih ključnih političkih i finansijskih međunarodnih organizacija i institucija; članica NATO; u poodmaklom pregovaračkom procesu za članstvo u Evropskoj uniji; prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti, zemlja dobrih vijesti sa Balkana. I što je najvažnije, zemlja multietničke demokratije i dinamičnog ekonomskog razvoja. Od sticanja nezavisnosti udvostručen je BDP i nominalno, i per capita. Prosječna zarada povećana je za 82% i najviša je u regionu. Od 30% evropskog prosjeka razvijenosti došli smo u tom periodu do 46%. U istom periodu u Crnu Goru je investirano preko 8,5 milijardi eura, od čega je polovina iz zemalja Evropske unije. Za posljednje dvije godine od učlanjenja u NATO, investicije iz zemalja članica Alijanse uvećane su gotovo 2,5 puta. I broj turista iz tih država porastao je za preko 2 puta. Gradi se autoput, veliki turistički rizorti svjetskog renomea. U Crnu Goru su došli hotelski brendovi: Aman, One and Only, Regent, Hilton, Chedi, Sheraton, Swiss Hotel, Iberostar i dr. Naziru se obrisi moderne Crne Gore u institucionalnom, i u svakom drugom smislu. 

O savremenom razvoju naše zemlje svjedoči i novi državni odnos sa dijasporom. To pitanje je uzdignuto na nivo najvišeg prioriteta izvršne i zakonodavne vlasti. Prepoznata je potreba njegovog sistemskog uređenja po ugledu na visoko migratorne zemlje. Danas je komunikacija između matice i dijaspore izuzetno olakšana, jer živimo u vremenu četvrte industrijske revolucije. 

Novim tehnologijama se otvaraju i neslućene mogućnosti za okupljanje ljudskih potencijala Crne Gore iz cijelog svijeta.  Neko je dobro rekao da danas Crna Gora ide tamo gdje je već njena dijaspora – u Evropu i razvijeni svijet. 

Još jednom vas sve srdačno pozdravljam, i želim prijatan boravak u našoj Crnoj Gori. 

Hvala vam na pažnji.

Nek je vječna Crna Gora!



/**/